Home Na peronu Život je čudo - Na peronu br. 65


 

 

Sindikat prometnika vlakova Hrvatske

 

Trnjanska cesta 11f

Zagreb, 10000

tel.:  00385 1 378 31 71

fax.: 00385 1 457 60 07

e-mail: spvh@zg.t-com.hr

OIB: 85555259238

žiro-račun: 2360000-1101367698

 


Život je čudo - Na peronu br. 65 PDF Ispis E-mail
Srijeda, 14 Lipanj 2017 18:17

naslovnica br 65Kada sam u listopadu 2014.g. pisao tekst „Apel za pomoć“ koji je objavljen u našem glasilu „NA PERONU“, a koji se odnosio na Magdalenu, tada sedmogodišnju kći našeg kolege skretničara Darka Milkovića, nisam mogao (iako sam znao) u cijelosti napisati stvarno stanje u kojem se tada nalazila. A istina je da je bila na korak od onog najgoreg, kao posljedica najtežeg oblika karcinoma koji suvremena medicina poznaje. Operacija kojoj je bila podvrgnuta trajala je bez prekida više od 12 sati, a za operacionim stolom izmijenile su se dvije ekipe najboljih liječnika s područja onkologije i neurokirurgije koje smo tada imali u Hrvatskoj, skupljenih iz  2 medicinska centra kako bi pokušali ono što su redom odbijala neka puno eksponiranija medicinska središta iz Europske unije. O tome koliko je situacija izgledala bezizlazna, dovoljno govori podatak da joj je nakon operacije čak i svećenik došao dati posljednju pomast, a njeni roditelji danima su uz pomoć psihologa pripremani na to da Magdalena svoju životnu bitku neće dobiti. A onda se dogodilo nešto što obično nazivamo čudom: tada već umnogome prežaljena Magdalena, iako je ostala trajno hendikepirana (lijeva noga potpuno oduzeta), ne samo da je pobijedila opaku bolest i usprkos svim liječničkim prognozama ostala živa, već je proteklih dana ispričala jednu od najljepših priča vezanu za djecu oboljelu od ovako teških bolesti. Ona je od 1. do 5. lipnja ove godine, s još 6 svojih prijatelja sudjelovala na Svjetskim igrama „Djeca pobjednici“ koje su se održale u Moskvi. Ove igre inače okupljaju djecu koja su završila liječenje od malignih bolesti, a prvenstveni cilj im je (pored druženja i takmičenja) ojačati im samopouzdanje te tako olakšati povratak načinu života kojim su živjeli prije nego što su se razboljeli. Takmičenja su se održavala u plivanju, trčanju, nogometu, streljaštvu, stolnom tenisu i šahu. Našu zemlju predstavljala su djeca iz udruge „Krijesnica“ čija je osnovna aktivnost  pružanje pomoći i podrške obiteljima djece oboljele od malignih bolesti. Među više od 500 sudionika iz 16 zemalja, naši predstavnici osvojili su čak 5 medalja, od kojih je Magdalena na veliko iznenađenje svih prisutnih, osvojila zlatnu medalju u trčanju. Teško je uopće riječima opisati  sav ushit i emocije koje su preplavile njene roditelje u trenutku kada su saznali za ovaj neočekivani uspjeh. Sve ono vrijeme od „Klaićeve“ pa do danas, sve one prolivene suze i neprospavane noći, svi strahovi i strepnje, sve želje i molitve, sve to skupa stalo je u taj jedan trenutak. I zaslužili su ga nakon svega, Bog zna da su ga zaslužili. Informacije o ovom Magdaleninom uspjehu tih dana mogle su se pronaći na većini  ruskih Internet portala. Isto tako, nakon povratka u Domovinu brojne televizijske i novinarske ekipe došle su, između ostalog, napraviti priču i o ovoj djevojčici i njenom nesvakidašnjem putu od gotovo sigurne smrti pa do osvajanja zlatne medalje za svoju zemlju. Ona je sve vrijeme spremno pozirala, davala izjave, osmjehivala se, dječjom iskrenošću uživajući u ovih svojih „pet minuta“. Nema te prepreke niti bolesti koja jednom djetetu može ukrasti snove. U onom tekstu spomenutom na samom početku, posljednja rečenica glasila je: „Nadamo se da će slijedeća naša priča o ovoj obitelji biti ona o Magdaleninom ozdravljenju“. Može li biti ljepše priče od ove? Život je čudo…

Privitak:
Download this file (Na peronu  65.pdf)Na peronu 65.pdf[ ]5142 Kb
 
 

U SJEĆANJE

kreso vukovar 2008

Čovjek  može postići  svašta  u životu:  karijeru, osvojiti  medalje, ugrabiti moć,  zaraditi novce, sagraditi kuće,  imati puno djece…

Ipak, najviše što možemo postati,  biti,  je  ecce  homo… biti čovjek. To je bio Krešo. Jednostavno.  I zato  kada se budemo sjećali Kreše sjećat  ćemo se Čovjeka.

Ecce homo,  ecce  Krešo!