u skretanje by nenad katanich

Za one kojima prirodne nauke nisu jača strana (a opće je poznato da se željoši sastoje od dvije grupe ljudi a) lijenih seljaka  i b) propalih đaka) u teoriji znači da svaka organizacija ili red koji nije upravljani ili održavan teži ka raspadu ili kaosu. Što to znači u praksi?

Djelovanje tog zakona možemo vidjeti na našoj miloj nam i dragoj firmi. Ne, daleko od toga da bih rekao da se njome loše ili uopće ne upravlja – ja nisam kompetentan da to procjenjujem (pogledaj uvodnik ovog teksta). Ali zanimljivo da mi je prije nekog vremena došao neki djedica u prometni i rekao da je on tu bio četrdesetih i pedesetih godina prometnik.

Prvo se dugo osvrtao i rekao da osim što ima kompjuter, radio stanica i tk-pult ništa nije drugačije. Pitao sam ga da li je siguran. Opet je gledao i reče sve izgleda starije, kao i ja, sve se raspada, kiša probija na sve strane, i golubovi na sve strane – znate što već mislim – što je u njegovo, teško i siromašno vrijeme, ipak bilo nezamislivo.

Kad smo kod urednosti firme, posebna zahvala mojoj dragoj supruzi koja ulaže pojačane napore na održavanju moje službene odjeće, atakovane od strane kolodvorskih golubova i rukohvata „pulmana“ Putničkog prijevoza.

Pruge se zatvaraju, sada bi bez problema svatko dobio u željezničkoj školi peticu iz željezničke geografije, koliko pruga u prometu imamo… Kao prijevoznika više nas nitko ne shvaća ozbiljno, mediji se samo naslađuju stvarnim ili isforsiranim aferama u miloj nam firmi.

A mom rodnom mi Osijeku, otkad je otvoren u susjedstvu novi autobusni kolodvor, mi sa svojim rupama od granata, otpalom fasadom, žutim zidovima ureda od pušačkog dima, trošnom nadstrešnicom i zaflitani od golubova – djelujemo jadno, jadnije ne može biti.

Povlačim ovo zadnje, jer sam toliko puta bio demantiran, uvijek može gore!

Što bi rekli, gledam i ne vjerujem, vlakovi stoje danima ispred cestovnih prijelaza jer nema novca za nabavu dijelova za popravak. Željeznica je općenito postala simbol za loše stvari.

Vlakovi se raspadaju, infrastruktura propada, a konkurencije nemamo. Ne zato što smo tako dobri da nam konkurencija ne može ništa, nego nemamo čime konkurirati. Brzina? Udobnost?  Kvaliteta?  Mreža?  Sigurnost?

Naša najbolja rješenja su u najboljem slučaju mediokritetska.

Sve više i više mislim kada bi stvar dali rail-fanovima s interneta, ljudima koji imaju srce za željeznicu, kojima ne treba plaća kao prometnicima od 12.000 kn (još nisam uspio supruzi objasniti gdje sam potrošio navedenu razliku od javno objavljene moje plaće i onoga što donesem kući).

Gdje je volja, srce, entuzijazam, kao na primjer kod djece na pionirskoj željeznici pod upravom MAV-a u Budimpešti ili hrpe vlasnika malih privatnih, uzanih željeznica diljem svijeta?

Zašto nas se stide, podcjenjuju i vrijeđaju nas, a mi svi skupa idemo prema dolje, propadamo?